Kameleoni

Kameleoni, osnovani 1965. u Kopru, afirmirali su se u toku četverogodišnjeg rada kao nezaobilazan jugoslavenski reproduktivni pop-ansambl.

U sastavu Danilo Kocjančič (ritam-gitara), Jadran Ogrin (bas), Tulio Furlanič (bubnjevi), Marjan Malikovič (gitara) i Vanja Valič (orgulje), Kameleoni su se okušali i samostalnim ostvarenjima (Sjaj izgubljene ljubavi, muzika za film Sončni krik), no ona su ostala u sjeni njihovih atraktivnih izvedbi engleskih i američkih uzora. (Iz Leksikona jugoslavenske muzike, Leksikografskog zavoda Miroslava Krleže, 1984.)

Kada su 13. studenoga 1966. u finalu Prvog šampionata VIS-ova Jugoslavije u zagrebačkom Studentskom centru koparski Kameleoni osvojili prvu nagradu stručnog žirija bilo je jasno i nevjernim Tomama da se među zagrebačke Robote, Delfine i Zlatne akorde te beogradske Siluete, Elipse i Crne bisere, trenutno vodeće visove tadašnje države s njenih najzapadnijih granica ubacio taj nevjerojatni, lepršavi i moderni beat bend istaknuvši usput i kandidaturu svoga malog grada za naziv slovenskog Liverpoola. Onoga jugoslavenskog već je uživao Zagreb.

Naravno, treba reći da je Grupa 220 živjela tek koji mjesec, sarajevski Indexi su se nakon krize identiteta prestrojavali u vrhunsku postavu kao što su gastarbajterski i nenadmašni The Mladis svoju upravo rastrojili! Potrebno je spomenuti i kako su najbolje rokerske godine Crvenih koralja bile iza njih, kao i one Zlatnih dečaka i Iskri, Bijelih strijela, Bezimenih, Atoma, Sjena i nebrojenih drugih instrumentalaca kojih već davno nije bilo, a Mi, Mladi levi i Bele vrane tek će najaviti svoj ulazak u visoko visovsko društvo.

Danilo Kocjančič, Jadran Ogrin, Marjan Malikovič, Vanja Valič i Tulio Furlanič još su u svojim tinejdžerskim godinama pjevali i svirali tog 13. studenoga 1966. Djelovali su kao da to čine od vrtića, a de facto od prvog zajedničkog nastupa prošlo je tek nešto više od godinu dana! U jednom trenutku, baš kad se prepolovilo desteljeće, koristeći prednost blizine Trsta (svojevrsne Meke jugoslavenskih državljana u potrazi za jeftinim, ali tako neodoljivim luksuzom made in Italy), živeći na dohvat aktualnim pločama, kvalitetnim instrumentima, trendovskoj odjeći i obući, premetnuli su se u glavne junake uzbudljivih gitarijada, masovnih okupljališta mladih na kojima se upravo rađao novi mit električnih gitara. Čak i u srbijanskom vinorodnom središtu u Župi Aleksandrovac, u tamošnjem Diskosu, tvrtki utemeljenoj par godina ranije, tada recentnoj prijestolnici Ljubomira Milića i kvarteta Paloma, Nikole Karovića, Nevenke Arsove i drugih yu mex zvijezda, bilo je jasno da je riječ o novim ikonama plesnih podija i koncertnih dvorana. Nakon što su radio već učinili svojim medijem trebalo im je dati šansu da se otkriju i na vinilu. Veliki Jugoton i drugi do njega PGP RTB samo su osluškivali dok je kameleonski Kocjančičev Sjaj izgubljene ljubavi (sa stihovima Tulia Furlaniča) konačno postajao toga ljeta 1967. neupitnim amblemom beata diljem bivše države, uz bok Mlinarčevu Osmijehu i Pružam ruke novih Indexa. Zanimljivo, osim klasičnog R&B-a See See Rider, izvedenog po Animalsima i preostale dvije snimke bile su Kocijančićeve: La felicita i Looking For Me (talijanski, odnosno engleski tekst složio je Vanja Valič). Premda se činilo kao da su ispale iz nastupnog seta talijansko-engleskih Rokesa ili neke Mersey-beat grupe, pokazivale su samosvijest o potrebi vlastite pjesmarice, nečeg što se nije moglo pripisati većini mladih yu-električara koji su žudili za slavom oslanjajući se uštekani isključivo na Top Twenty Radio Luxembourga.

Naravno, sljedeća dva EP-a proizveo je Jugoton, čemu je u ulozi producenta kumovao njihov zagrebački vršnjak Veljko Despot, tek rođeni novinar i skori osnivač Jugoslavenskog Beatles Fan Cluba. Prvi, objavljen na samom kraju iste 1967. donio je još dvije autorske pjesme - Story Of My Brown Friend (fini pokušaj najkreativnijeg člana Danila Kocjančiča da se pretvori u Raya Daviesa) i Gdje si ljubavi solo gitarista Malikoviča kao očekivanu nasljednicu Sjaja izgubljene ljubavi. Tekstove je ponovno napisao Vanja Valič. No, treba priznati da su ploču nosila dva covera svjetskih uspješnica: vrhunski izvedena Dedicated To The One I Love, kalifornijskih Mamas and Papas i emocijama natopljena Too Much On My Mind, očito za Kameleone vrlo važnih Kinksa. Ne ponovivši uspjeh prethodne ploče, bio je to klasični previd zasluženog diskografskog trijumfa. Britanski beat susreo je američki west coast flower-power natopljen slovenskim primorskim šarmom, nešto što su upravo dokazivali prelazeći tisuće i tisuće kilomatara bivše države i susjednih Italije i Austrije u bliskim su sretima sa sebi ravnom mladošću, pjevajući im otvorena srca i bez kompleksa na engleskom, talijanskom, miješajući ekavicu i ijekavicu s akcentom pravih Deželinih sinova razmetnih. Tako su tijekom te 1967. svirali i u legendarnom milanskom Piperu smjenjujući se s birminghamskim Renegadsima, libanonsko-francusko-talijanskom zvijezdom Patrickom Samsonom, Patty Pravo, Rokesima i tek rođenim Jimijem Hendrixom!

Digli su se oni visoko, valjda kako nisu mogli ni sanjati. Doma su mnogi u tomu vidjeli idolatriju ravnu beatlemaniji, što je plašilo roditelje i rigidnu vlast. Premladi, poletjeli su previsoko kako je to vrijeme i tražilo, bez kalkuliranja, poput petorice Ikara. Ipak, EP Sunny Cry koji je objavljen u ljeto 1968., svjetlo dana ugledao je puno prerano. Zamišljen kao zvučna kolona slovenskog filma hipi generacije Sončni krik kultnoga redatelja Boštjana Hladnika ovo je postao njihov labuđi krik, prerano čak i za to doba brzih promjena kada su se bendovi rađali i umirali preko noći. Taj ničim najavljeni razlaz zaledio je sjaj u očima fanatičnih, poglavito nježnih fanova. Oproštajne I’m GonnaTell You (prvi i drugi dio), Sunny Cry i Captain skladao je novi gitarist Goran Tavčar, a Vanja je opet bio dežurnim stihotvorcem. Okviri filma – psihodelija i potreba za mijenjanjem učinili su svoje. Istina, na početku 1968. potraga za konceptualnošću i instrumentalnim pasažima korespondira s trendovima tzv. progresivnog rocka. Inovativni zvuci proizvedeni u studiju RTV Ljubljane te rane veljače dobrih godinu dana pretekli su Plimu Indexa i ambicioznije uradke Kovačeve Korni grupe (Jedna žena). Valja napomenuti da su se Kameleoni, čvrsto vjerujući u diskografski uspjeh na zapadu, do kraja tvrdoglavo držali - za domaće tržište hendikep-načela - pjevanja na poglavito engleskome.

Beat je mrtav, živio beat-psihodelik! - trebala je biti spasonosna objava kameleonskih metamorfoza. No, beat-psihodelik, kako je njihov mladi producent i PR Despot krstio novo usmjerenje u podacima za, pokazat će se epitaf ploču, premda u skladu s aktualnim strujanjima, nije mogao retuširati dugo njegovanu sliku beat-benda s koje se upravo otrgnuo, vjerojatno i presudno, dvojac gitarista iz formativne postave - Danilo i Marjan. Treba dodati da se sve to događalo usporedno s pozivima na služenje vojnog roka što su, tada često i dirigirani, poput Domoklova mača visili nad sudbinama mladih rock bendova. Instrumenti s logom Kameleona bit će obješeni u žrtvu bespoštednom izgaranju kako je to učinio i Dedal sa svojim krilima. (Ovu rečenicu kao da sam oteo ispod pera osebujna blues i rock kritičara i DJ-a iz Džuboksovih i Pop-expressovih šezdesetih - nezaboravnoga Tonija Nardića!). Ili kao da su, poput mnogih iz svoga naraštaja, još onda predvidjeli onu Neila Younga - suborca s druge strane Atlantika - it’s better to burn out then to fade away! Iz pepela niknula su neka druga imena, a i sami Kameleoni, no times they are a changing.

Ovaj CD, pored spomenutih naslova, popunjen hitovima dana - hvala bogu sretno zabilježenih u studiju širom im otvorena lokalnoga radija, a koje su inače bile tour de force njihova stvarnog života što se odvijao na pozornici, pretvara se u gotovo savršen soundtrack naših swinging sixtiesa. Girl, California Dreaming, San Francisco (Be Sure To Wear Flowers In Your Hair), Con le mie lacrime/ As Tears Go By, With A Girl Like You, For No One, Una bambolina che fa no/La poupee qui fait non - pjesme iz repertoara Beatlesa, Stonesa, Mamas and Papas, Troggsa, ali i manje slavnoga Scotta McKenzija ili francuske zvijezde Michela Polnareffa, uključujući čak i njima stilski neprimjeren soul standard što ga je inače pjevao robusni Wilson Pickett, Something You Got - otkrivaju nam mlade bogove beata u potpunom sjaju izgubljene ljubavi. Visoko impostiran višeglas, zvoneće gitare, pištave Farfise, ostrašćeno bubnjanje, upečatljivo tonalni solo vokali (najčešće Tuliov) bili su upravo perfektan trademark zvuka što su ga (do)nosile šezdesete. Naravno, Tulio nije bio frontman (uostalom, svirao je bubnjeve!); nisu Kameleoni imali svog Zorana Mišćevića ili Tonyja Studenoga, Drageca ili Pesa; oni su bili kao John, Paul, George i Ringo - Danilo, Marjan, Jadran, Vanja i Tulio! Drugim riječima, nisu oni bili bend sa zvijezdom, već zvjezdani bend! Blistali su i ljubili, pobjeđivali, a na koncu i izgubili, nadmoćno i treba pošteno priznati, bolje od većine iz svog naraštaja sačuvali ozračje planetarnog ushita glazbom što su ga pokrenuli Beatlesi i njihovo milijunsko sljedbeništvo!

Kao da su se Kameleoni poigrali svojim imenom i nisu se mijenjali prema okolini već su pokušavali mijenjati istu! Svijet preko granice možda im je htio podvaliti cvijetne košulje, uske hlače, beatle čizmice, pino silvestre, namirisanu dugu kosu i rock ‘n’ roll, (tako su nam govorili očevi), ali oni su mu vratili onako kako su najbolje znali: cvjetnim košuljama, uskim hlačama, beatle čizmicama, pinom silvestreom, namirisanom dugom kosom i rock ‘n’ rollom! Bila je to dijalektika kulturne revolucije 60-ih i primjena hipijevske (kod nas, realno, samo deklarativne!) make love not war.

Šteta je što čuvari diskografskog blaga, glasovita američka tvrtka Rhino, u četverostrukom bogato opremljenom boxu Nuggets II: Original Artyfacts from the British Empire and Beyond (1964- 1969), nastavku senzacionalnih Nuggetsa iliti Zlatnih zrnaca iz sedamdesetih, gitarista i producenta Patti Smith Group, Lennyja Kaya, nemaju ni jednu snimku Kameleona. I one bi zajedno s brojnim sličnim (uz britanske) švedskim, njemačkim, nizozemskim, novozelandskim, brazilskim, peruanskim, austrijskim, češkim, urugvajskim...iz ere prapunka i psihodelije sjajile poput pravoga zlatnog grumenja! Sjaj izgubljene ljubavi i njegovih 20 grumenova svjedoči nam upravo to, danas možda razvidnije no ikad. U konačnici, ovo je po mnogočemu najmonumentalniji pojedinačni spomenik eri beata s ovih prostora. To što se naknadno otkriva, podignut na temeljima dragocjenih krhotina električarskih šezdesetih, ne umanjuje njegovu veličinu i značaj. Naprotiv, otkrivamo ga upravo na vrijeme da jednoj, još uvijek vitalnoj generaciji bude podsjetnik na njena ishodišta i njene junake. I ne manje važno: da onim novima bude na nauk! Ili, kako je zaključio njihov kasniji suradnik, glazbenik, pjesnik i novinar Drago Mislej Mef u bilješci s CD-a Kameleoni 66-67 iz 1994. (prvog pokušaja da se sistematizira kameleonska ostavština), “z njimi je občutila drugačno mladost, z njimi je spoznavala svet, z njimi je doživela toliko kot nikoli prej in kasneje”.

Malo je poznato da je jedna od legendi jugoslavenskog rocka Branimir Johnny Štulić pjesme Too Much On My Mind i Che colpa abbiamo noi, uspješnice Kinksa i naturaliziranih Talijana Rokesa (Koprani su ovu drugu redovno izvodili na svojim nastupima) zabilježila na trostrukoj Azrinoj Zadovoljštini, zapravo u spomen na tinejdžersku fascinaciju pojavom Kameleona.

Siniša Škarica

DISKOGRAFIJA

ALBUMI

  • Kameleoni (ZKP RTVL, 1982.)
  • Za vse generacije (Helidon, 1995.)

SINGLOVI

  • La felicita / See see rider / Sjaj izgubljene ljubavi / Looking for me (Diskos, 1967.)
  • Dedicated to the one I love / Story of my brown friend / Gdje si, ljubavi / Too much on my mind (Jugoton, 1967.)
  • I’m gonna tell you (I dio) / I’m gonna tell you (II dio) / Sunny cry / Captain (Jugoton, 1968.)
Full Reviw on best bokkmakers by http://artbetting.net/
Download Premium Templates
Bookmaker No1 in The UK - William Hill by w.artbetting.net